Okinava je najveće ostrvo u arhipelagu od 169 ostrva, smješteno 640 km. južno od glavnog kopna Japana. Poslije pobjede SAD-a nad Japanom u Drugom svjetskom ratu, Okinava je od 1945. do 1972. godine bila pod vlašću SAD-a a onda je od 1972. godine ponovo pripojena Japanu. Zahvaljujući prekrasnim plažama i izvanrednoj klimi Okinavu često popularno nazivaju “japanskim Havajima”. Ostrvo se nalazi u subtropskom pojasu, gdje topla morska struja, tzv. kurošio, stvara toplu i vlažnu klimu, sa puno kiše. Ljeta su duga i vruća a zime vrlo kratke i bez snijega. To jako pogoduje razvoju poljoprivrede i uzgoju raznovrsnog povrća i voća. Još sredinom 20. vijeka ostrvo je postalo poznato po velikom broju dugovječnih ljudi.
U populaciji od 1457162 ljudi ima preko 800 stogodišnjaka od kojih su 88% bile žene (podaci iz 2020. godine). Tu ima procentualno više stogodišnjaka nego bilo gdje drugdje u Japanu i svijetu uopšte. Neki od njih požive i preko 110 godina (tzv. superstogodišnjaci), i ne samo da su jako dugovječni nego su i vrlo zdravi. Za istraživanje dugovječnosti na ovom ostrvu zainteresovala se i nauka. Dr Makoto Suzuki, 84-godišnji japanski kardiolog i gerijatar (ljekar za staračke bolesti), proučavao je tajne dugog života stogodišnjaka Japana više od 40 godina. Kada je profesor Suzuki stigao na Okinavu iz Tokija 1970. godine, na ostrvu nije bilo zvaničnih ljekara niti bolnica; štaviše, stanovnici Okinave nisu imali pojma šta su npr. dijabetes ili kardiovaskularni poremećaji.
U početku je bio iznenađen na koliko zdravih i radno sposobnih stogodišnjaka je naišao. Od 32 stogodišnjaka, koje je upoznao, nijedan nije imao demenciju i svi su bili radno sposobni. Profesor Suzuki je došao da otvori prvu medicinsku školu na Okinavi, ali inspirisan ovim otkrićem osnovao je istraživačku grupu medicinskih naučnika za projekat Okinavska studija stogodišnjaka (Okinawa centenarian study). Dvadeset pet godina prikupljali su podatke o genima i načinu života okinavskih stogodišnjaka. Preko 1000 stogodišnjaka (većina starijih od 100 godina i manji broj starijih od 90 godina) temeljno je ispitano raznim medicinskim pregledima. Rezultati istraživanja Okinavske studije stogodišnjaka su bili impresivni. Najstariji stanovnici ostrva pokazali su nevjerovatno nisku učestalost (stopu) kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa, raka, demencije u poređenju sa drugim populacijama slične starosti. Istraživanjima je utvrđeno, u poređenju sa Amerikancima iste starosti, da Okinavljani imaju 8 puta manju vjerovatnoću da će umrijeti od koronarne bolesti, 7 puta manju vjerovatnoću da će umrijeti od raka prostate, 6,5 puta manju vjerovatnoću da će umrijeti od raka dojke i 2,5 puta manju vjerovatnoću da će umrijeti od raka debelog crijeva. Stari Okinavljani imaju nevjerovatno mlade i čiste arterije, nizak nivo holesterola i nizak nivo homocisteina u poređenju sa zapadnjacima. Ovi faktori pomažu u drastičnom smanjenju (čak do 80%) rizika od razvoja koronarne bolesti srca, srčanog i moždanog udara. Homocistein je aminokiselina koja u organizmu nastaje kao međuproizvod metabolizma esencijalne aminokiseline metionina.
Sve veći broj medicinskih stručnjaka širom svijeta smatra da je povišen homocistein u krvi glavni krivac za nastanak bolesti srca i krvnih sudova, i da je mnogo opasniji od holesterola. Povišen nivo homocisteina uzrokuje ubrzanje procesa ateroskleroze i pojavu ugrušaka, što dovodi do srčanog i moždanog udara (šloga), a može povećati i rizik od razvoja Alchajmerove bolesti. U poređenju sa Zapadom, stanovnici Okinave imaju 80% manji rizik od: raka pluća, raka probavnog sistema, raka dojke i raka prostate, a 50% manji rizik od raka jajnika i raka debelog crijeva. Okinavljani imaju najniže stope učestalosti za tri vodeća uzroka smrti u svijetu: bolesti srca, moždani udar i rak. „Starosne“ bolesti, poput Alchajmerove bolesti, gotovo su potpuno nepoznate na Okinavi. Oštećenja nastala djelovanjem slobodnih radikala kod stogodišnjaka sa Okinave upola su manja nego oštećenja kod 70-godišnjaka na Zapadu. Smrt od svih uzroka je 35% manja kod ljudi sa Okinave nego kod ljudi na sjevernoameričkom kontinentu. Profesor Suzuki i njegov tim istraživača pripisuju ovo smanjenje rizika od pojave navedenih bolesti u populaciji ljudi sa Okinave time što Okinavljani jedu manje kalorija, konzumiraju puno voća i povrća, jedu zdrave masti, jedu puno biljnih vlakana i fizički su aktivni tokom cijelog života. U poređenju sa Amerikancima, Okinavljani imaju tri puta veće šanse da dožive 100 godina. Muškarci na Okinavi u prosjeku žive 88 godina a žene 92 godine, što je 4 – 6 godina duže nego
u ostatku Japana, a sam Japan zauzima drugo mjesto u svijetu (81,91 godina za muškarce i 88,09 godina za žene) odmah iza Hong Konga (82,38 godina za muškarce i 88,17 godina za žene). Prosjek života muškaraca u svijetu je 70,08 godina, a žena 75,6 godina (podaci iz 2020. godine). Naročito procentualno veliki broj stogodišnjaka na Okinavi nađen je u selu Ogimi na sjeverozapadnoj obali ostrva Okinava.
SVI STOGODIŠNJACI IZ LOMA LINDE
SU ADVENTISTI, KOJIMA VJERA ZABRANJUJE PUŠENJE, ALKOHOL, KAFU, JAKE ZAČINE I KONZUMIRANJE HRANE KOJU BIBLIJA NAVODI KAO „NEČISTU” HRANU (SVINJETINA I ŠKOLJKE)
U selu živi 3103 stanovnika među kojima je 15 onih koji imaju više od 100 godina i 171 starijih od 90 godina (podaci iz 2020. godine). Zbog toga je ovo selo nazvano “selo stogodišnjaka” o čemu svjedoči i kameni stub u selu na kojem, uz navedeno, piše: “Sa 70 godina vi ste još djeca, sa 80 vi ste još mladi, a sa 90 godina, ako vas preci pozovu na nebo, zamolite ih da sačekaju dok ne napunite 100 godina, a onda biste mogli to razmotriti”.
Na ulicama Okinave možete često vidjeti ljude koji imaju između devedeset sto godina na biciklima, ili kako vježbaju karate, aikido, jogu, tai či (tai chi), plešu, bave se gimnastikom, beru voće na drveću, plivaju, rade na imanju, pa čak i trče maraton.
Na ulicama Okinave možete često vidjeti ljude koji imaju između devedeset sto godina na biciklima, ili kako vježbaju karate, aikido, jogu, tai či (tai chi), plešu, bave se gimnastikom, beru voće na drveću, plivaju, rade na imanju, pa čak i trče maraton.
Neki od njih bili su:
Kada je imao 69 godina učestvovao je na takmičenju za seniore u atletici: trčanje, skok u dalj i bacanje čekića.“Sada se spremam da postavim rekord za starije u bacanju čekića. Sljedeći cilj je 95 godina za skok u dalj. Niko od Japanaca to još nije uradio. I glavni moj san je da se sa sto godina popnem na pobjedničko postolje. Ipak, želim da jasno shvatite: Ne bavim se atletikom zbog zdravlja. Zdrav sam, ali treba uživati u omiljenim stvarima. Za to živim. To se na Okinavi zove ikigai”, kaže Fumijasu. Sa Den Bjutnerom, istraživačem tzv. “Plavih zona”, koji je tada imao 55 godina, navlačio je ruku i pobijedio ga. Među njegovim hobijima su: kaligrafija, slikanje, baštovanstvo i sakupljanje kamenja. Ali na prvom mjestu, naravno, uvijek je sport.
