Teniski lakat je najčešći problem u patologiji lakta odrasle osobe. Pripada grupi „overuse” sindroma i smatra se da je izazvan ekscentričnim preopterećenjem na polazištu zajedničkih ekstenzora šake i prstiju, dovodeći do tendinitisa kratkog opružača ručja.
Javlja se kod približno 3% odrasle populacije, obično na dominantnoj ruci. Najčešće su pogođene osobe 35−50 godina, sa podjednakom distribucijom među polovima. Zanimljivo je da uprkos nazivu bolesti, svega 5% pacijenata daje podatak da je ikad igralo tenis, a javlja se češće kod određenih zanimanja (metalostrugari).
Kao što je pomenuto, glavni etiološki faktor je pretjerano opterećenje ekstenzorne aponeuroze, pogotovo kod neutreniranih pacijenata, i kada je podlaktica u položaju abdukcije i hiperpronacije (što dovodi do povećane tenzije na ekstenzornoj aponeurozi). Od koristi rekreativcima i igračima tenisa mogu biti sljedeći faktori rizika, na koje treba obratiti pažnju: loša tehnika udarca − backhand, težak reket, neadekvatna snaga stiska reketa.
Klinički se manifestuje tupim bolom, koji se javlja postepeno, i koji je lokalizovan na spoljašnjoj strani lakta. Vremenom bol postaje stalan, praćen mišićnom slabošću. Postoji bolna osjetljivost na palpaciju lateralnog epikondila humerusa, a bol se pojačava pri dorzifleksiji ručja uz otpor.
Od dopunskih dijagnostičkih metoda može se uraditi radiografija lakta ( AP i profil), koja je obično bez promjena, ili se povremeno mogu vidjeti osifikati u ekstenzornoj aponeurozi.
Magnetna rezonanca nije neophodna za postavljanje dijagnoze, a mogu se vidjeti edem, zadebljanje i tetivna degeneracija. Ultrazvuk može biti moćan dija- gnostički alat u iskusnim rukama. Na kraju, histološki se može vidjeti fibroblastna hipertrofija, dezorganizacija kolagena, vaskularna hiperplazija. Ipak, dijagnoza se postavlja na osnovu dobro uzete anamneze i korektnog kliničkog pregleda.
Neka od sljedećih stanja mogu dati sličnu simptomatologiju, pa ih treba imati na umu: radial tunnel sindrom (bol se pojačava pri supinaciji), okultna fraktura, disekantni osteohondritis, tendinitis tricepsa, radiohumeralna artroza.
Magnetna rezonanca nije neophodna za postavljanje dijagnoze a mogu se vidjeti edem, zadebljanje i tetivna degeneracija
Liječenje može biti neoperativno i operativno. Neoperativno liječenje obuhvata mirovanje, lokalnu aplikaciju leda, modifikaciju aktivnosti, ortozu (samo za vrijeme aktivnosti, postavlja se 2 cm distalno od mjesta bola), kineziterapiju, NSAIL oralno i topikalno, lokalne injekcije kortikosteroida ( do 3 !), razne modalitete fizikalne terapije. Ovakvim načinom liječenja postiže se uspjeh u praktično 95% pacijenata. Ostalih 5% rezervisano je za pacijente kod kojih 6−12 mjeseci aktivnog neoperativnog liječenja nije dalo rezultat.
Operativno liječenje se odnosi na dezinserciju i debridman pripoja kratkog opružača ručja, artroskopski ili otvoreno. Postoperativno se vrši imobilizacija u trajanju 7−10 dana, poslije čega slijedi fizikalna terapija u cilju restitucije ekstenzorne funkcije. Moguće postoperativne komplikacije su: infekcija, povreda radijalnog nerva, heterotopične osifikacije, jatrogena ligamentarna povreda. Recidivi poslije operacije su rijetki.
