Šta je bilo presudno da se kao ljekar odlučite baš za specijalizaciju iz interne medicine, odnosno subspecijalizaciju iz endokrinologije?
Sve dobre stvari dešavaju se spontano. Trudim se da pobjegnem od „klišea“ i navedem ono što je već poznato, da se Interna smatra kraljicom medicine. Ipak, moja odluka je bila satkana od izvrsnosti endokrinologije kao grane, kvalitetnih ljudi kojima sam od početka karijere bio okružen i moje prirodne radoznalosti – osobine neophodne za kvalitetno snalaženje u ovom polju.
Jedan dio 2016. godine proveli ste na usavršavanju u Presbyterian hospital u New York-u, takođe ste se usavršavali u Austriji, Francuskoj i Švedskoj. Koliko ste imali priliku da stečena znanja primijenite u Vašem daljem radu u KCCG i poVašem mišljenju koliko se njihov zdravstveni sistem razlikuje od našeg?
Moram priznati da su me edukacije u inostranim klinikama naučile da je znanje univerzalno i da u sebe uvijek morate bezuslovno vjerovati. Ukoliko volite ono čime se bavite, i ukoliko kontinuirano ulažete u sebe i svoje znanje, do kraja Vaše profesionalne karijere, možete biti vrlo kvalitetan sagovornik i kolega gdje god da se nađete. Takođe želim istaći da sam tokom usavršavanja u navedenim državama naučio još dvije jako bitne stvari koje su postale vodilja mog profesionalnog angažmana. Prvo, odnos prema pacijentima je jedna od suštinskih esencija ljekarske profesije. Shvatio sam da ljekar ne liječi samo znanjem i vještinama već i odnosom koji ima prema svojim pacijentima. Drugo, uvijek imamo očekivanja od drugih, od sistema i mislimo da su inostrane klinike postale to što jesu same od sebe. Mislimo da nam treba sistem da bismo prikazali svoj potencijal. Po meni to je greška. Sistem i vrijednosni okvir mi moramo formirati i mi postavljamo standarde. Kada to shvatimo sve će biti lakše i bolje.
Rad sa studentima je velika čast ali i velika obaveza. Medicina je živa stvar i posao edukatora u polju medicine je mnogo širi
Angažovani ste kao stručni saradnik u nastavi na Medicinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Koliko Vas ispunjava rad sa studentima i na čemu posebno insistirate prilikom vježbi?
Rad sa studentima je velika čast ali i velika obaveza. Medicina je živa stvar i posao edukatora u polju medicine je mnogo širi. Ispred Vas su Vaše buduće kolege, Vaši sagovornici, vrlo vjerovatno i neko ko će Vas liječiti kada za to dođe vrijeme. Studenti od Vas ne uče samo kako se liječi, već i kako se odnositi prema pacijentima, i kolegama. Kao učitelj uvijek insistiram samo na jednoj stvari. Ako ste kao student već odlučili da se bavite medicinom onda treba da date sve od sebe i da se trudite da u svom poslu svakog narednog dana budete još bolji.
Šta smatrate najvećim profesionalnim a šta najvećim životnim uspjehom?
Kao i u svakoj drugoj profesiji da bi bio uspješan, posao mora da obavlja sa potpunom predanošću. Medicina mora da se voli, ona nije samo zanimanje već način žiovota. Ponosnim me čini činjenica da sam tokom svog profesionalnog rada vrlo aktivan na naučnom polju, autor sam više naučnih radova nastalih u saradnji sa eminentnim stručnjacima sa prestižnih svjetskih univerziteta kao što su: Harvard Medical School, University of Cambridge, Erasmus Medical Center, University College London, Cochin Hospital Paris, kao i sa kolegama iz regiona.
Najveći životni uspjeh svakako je moja porodica, i to što sam ponosni otac troje djece. Oni su inspiracija i pokretački motiv svih mojih životnih odluka. Amar (11) i Hana (8) odrastali su uz knjige iz medicine, uz moje specijalističke ispite, pratili me i dočekivali sa specijalizacije i edukacija i uz moju suprugu Elviru bili moja bezuslovna podrška. Kao nagrada i kruna jednog perioda i truda na porodičnom i poslovnom planu, prije godinu dana stigao je i najmlađi član Amir.
Od koga ste dobili najbolji profesionalni savjet i može- te li ga podijeliti sa našim čitaocima?
Vrlo teško pitanje. Kada se bavite medicinom jasno je da je znanje suština našeg posla, kao i vjerovatno svih drugih gdje je uvriježen pravi sistem vrijednosti. Ipak, sjećam se razgovora sa mentorom u Prezbiteryan bolnici u SAD. Kada sam ga pitao kako se trebam pripremiti za prvi radni dan na poslu (misleći naravno na gradivo), on mi je vrlo kratko i jasno rekao: „Obucite lijepu kravatu i lijepe cipele“. Inicijalno je za mene to bilo vrlo zbunjujuće, ali sam kasnije shvatio da iza svega toga stoji pitanje odnosa prema pacijentima.
Sport je za mene svakodnevnica, način života i ne odvajam ga kao posebnu aktivnost već ga praktikujem kao redovan dnevni ritual
Kako biste opisali sebe u nekoliko riječi?
Uporan, istrajan i surovo iskren. Sve bih odmah i sada, ono što je u sferi mog interesovanja ne odlažem za drugi dan, dajući svoj maksimum. Nekada moja istrajnost zna biti pritisak za meni bliske ljude, poput uloženog truda i vremena tokom profesionalne afirmacije, ali nakon ostvarenih rezultata sve dođe na svoje.
Kako provodite svoje slobodno vrijeme?
Slobodnog vremena nemam previše ali se trudim provesti ga kvalitetno, sa porodicom i prijateljima. Tokom dana sa djecom vozim biciklo a praktikujemo i duge šetnje uz razgovor i puno smijeha. Kada vikendi nijesu radni rezervisani su za porodična druženja sa prijateljima, dok odmore pažljivo planiramo i oni su isključivo namijenjeni putovanjima.
Da li se bavite sportom?
Skijanje je velika ljubav mene i moje supruge koja nas je i spojila, zime provodimo isključivo na planini i danas u porodici imamo četiri skijaša a uskoro stiže i peti. Sport je za mene svakodnevnica, način života i ne odvajam ga kao posebnu aktivnost već ga praktikujem kao redovan dnevni ritual. Već dvije godine automobil rijetko koristim, osim na većim destinacijama i kada porodično putujemo. Do posla vozim biciklo i sa njim završavam sve dnevne obaveze u gradu. Kada imam nešto više vremena, trčanje je moja dodatna aktivnost.
Dosta putujete. Koja destinacija je na Vas ostavila najsnažniji utisak?
Putovanja su sastavni dio mog posla, ali i glavna odrednica svakog odmora sa porodicom. Jako puno putujem još od studentskih dana, kroz posao kojim se bavim nekada i po nekoliko puta godišnje. Pored skijanja zimi, pažljivo biramo i planiramo svake godine jedno veliko putovanje u sopstvenoj režiji. Rute pravimo sami, isključivo putujemo autom i sa najmanje 4 do 5 destinacija koje želimo posjetiti. S obzirom da je moja supruga arhitekta, uvijek imamo spreman spisak znamenitosti koje trebamo obići. Djeca takođe putuju sa nama od najranijih dana, navikli su na duge vožnje a putovanja su nešto čemu se najviše raduju i za šta se spremaju tokom godine. Upoznavanje novih kultura i destinacija prepunih istorijskih priča poput Andaluzije, za njih je jedna vrsta bajke. Priprema puta i planiranje destinacija jednako im je zabavno kao i samo putovanje jer je obave- zan segment odabir zabavnog parka za obilazak.
Prije pandemije, kao ljubitelji skijanja isplanirali smo obilazak Alpa od Slovenije, Austrije, Italije, Švajcarske pa sve do Francuske. Putovanje ovim planinskim masivom, ljepote prostranstava i visiná ostavili su na mene poseban utisak. Zaista je neopisiv osjećaj naći se u podnožju Mont Blanc-a i obići olimpijska skijališta poput Chamonix-a Val D’isere-a i mnogih drugih.
Otac ste troje djece. Na čemu posebno insistirate kada je u pitanju njihovo vaspitanje?
Današnje vrijeme je zaista puno izazova kada je odra- stanje i odgoj djece u pitanju. Ono u čemu sam istrajan kada je moja porodica u pitanju jeste stalno insistiranje na zdravom stilu života, umjerenoj ishrani sa dosta fizičke ak- tivnosti, što je konstantna borba s obzirom da smo u eri in- formatičke tehnologije uz koju se nezdrava hrana i slatkiši plasiraju i nude na svakom koraku. Raduje me što djeca u najranijoj dobi prepoznaju značaj ovakvih, nekada za njih i grubljih stavova, ali se ipak poslije duge vožnje biciklom počastimo svi zajedno sladoledom. Generalno, učimo da je umjerenost ključ svega, kako u ishrani tako i u životu. Uz to insistiram i na samokontroli, koja je za njih samo igra dok sami prave raspored kada će u toku nedjelje jesti zdrave obroke a kada će se počastiti nečim manje zdravim. Djeca mnogo više posmatraju svoje uzore nego što prihvataju su- gestije, pa se moja supruga i ja svakodnevno trudimo dati im dobar primjer. Ona takođe, kada joj obaveze dozvolja- vaju vježba jogu i veliki je obožavalac istraživanja u kuli- narstvu, a boravak u prirodi je nešto na čemu insistira od njihovog rođenja.
Kako bi ste opisali jedan svoj dan?
Moj dan počinje u 6 ujutru i završava se u ponoć. To je konstantna borba da sa medicinom kojoj posvetite većinu svog života pomirite roditeljstvo i porodični život, dežurstva, obaveze, stres koji donosi naš posao sa osmjesima i žamorom koji me čekaju kada dođem kući.
Jutro započinjem vožnjom bicikla do posla i tada ulazim u, za mene, posebnu dimenziju zvanu medicina. Rad sa pacijentima, studentima, rad na klinici i u ambulanti ispunjavaju moj dan. Kod kuće sam oko 20h i taj period rezervisan je za šetnju i druženje sa djecom, posebno sa najmlađim članom koji je još uvijek beba. Kada se završe sve navedene aktivnosti dio vremena posvetim pisanju naučnih radova dok supruga radi na svojim projektima i to vrijeme je obično rezervisano za nas. Nedostatak vremena za sve što želim smjestiti u jednom danu je nešto sa čime se konstantno borim kao i većina mojih kolega. Naš posao je težak, zahtijeva strast i samodisciplinu te slobodno mogu reći da mi je dan prekratak za sve što želim pomiriti u bolnici i izvan nje.
Kako vidite zdravstvo u Crnoj Gori u budućnosti?
Vrlo jasno. Ukoliko mi ljekari budemo mijenjali sami sebe na bolje, mijenjati će se i zdravstvo u Crnoj Gori. Ukoliko budemo čekali da nam nešto samo po sebi dođe, da će neko za nas ili umjesto nas nešto raditi, onda ne vjerujem u neke velike promjene. Ono što svakako primjećujem i što jeste ohrabrujuće je talas mladih vrlo motivisanih ljekara, koji uz pomoć naših starijih iskusnijih kolega mogu napraviti novu razliku.
Kako biste ispromovisali Crnu Goru? Šta biste prepo-ručili turisti da obavezno obiđe u Crnoj Gori?
Putujući, još više sam postao svjestan ljepota koje nas okružuju. Od Bjelasice, Đalovića pećine, kanjona Nevidio do Boke i relaksirajuće Ade Bojane bile bi moje preporuke za obilazak. Uvrstio bih našu zemlju na obavezan spisak destinacija za obilazak. Pored prirodnog bogatstva, upoznati ljude, hranu, kulturu, muziku, sve što nas okružuje, zaista je posebnost.
Vaš savjet pacijentima koji imaju predispoziciju ili boluju od šećerne bolesti?
Rješenje je vrlo jednostavno. Zdrav život, kvalitetna ishrana, fizička aktivnost i okruženost dragim ljudima je siguran recept za borbu protiv ove vrlo opasne bolesti.
