Zavšili ste Medicinski fakultet sa svega 23 godine i nakon odrađenog pripravničkog staža u rodnom Nikšiću, odlučili ste da svoj profesionalni razvojni put nastavite na VMA u Beogradu. Koliko je bilo teško donijeti tu odluku i krenuti u neizvjesno i ko Vam je u tim trenucima bio najveća podrška?
Kada sam završio staž u Nikšiću, zaposlio sam se u Domu zdravlja u Službi hitne pomoći. Iskreno, u tom trenutku nijesam planirao da svoju karijeru nastavljam izvan Nikšića, ali silom prilika sada sam u Beogradu. U Službi hitne pomoći proveo sam skoro godinu i po dana. Tada nas je bilo malo, samo nas četvoro, koji smo pokrivali čitav grad, kućne posjete, ambulantu, transporte i sve ostalo. Bilo je mnogo posla, ali nijesam žalio, jer sam stekao nevjerovatno praktično iskustvo za to kratko vrijeme, koliko sam radio. Organizovali smo posao tako da svima bude što lakše, ali, iako je bilo naporno, bilo je lijepo jer smo imali dobru ekipu i izuzetno smo sarađivali. S obzirom da sam u 5. godini studija zavolio hirurgiju, a odmah nakon završenog fakulteta upisao poslediplomsku nastavu iz oblasti digestivne hirurgije, bilo mi je jasno da želim da specijaliziram opštu hirurgiju. Međutim, spletom okolnosti, specijalizaciju iz opšte hirurgije nijesam mogao dobiti u Crnoj Gori (bio sam isključiv, jer sam samo želio hirurgiju), tada sam počeo da razmišljam o drugim mogućnostima izvan Crne Gore. Nakon ukazane prilike i razgovora sa tadašnjim načelnikom Grupe hirurških klinika VMA puk. prof. dr Nebojšom Stankovićem i načelnikom odjeljenja hepatobilijarne i pankreasne hirurgije VMA prof. dr Darkom Mirkovićem, dobio sam mogućnost da otpočnem specijalizaciju iz opšte hirurgije na VMA. Taj prelomni trenutak nije bio lak. Trebalo je ostaviti sve, ući u novi nepoznati kolektiv, opet promijeniti sredinu i još više raditi za neuporedivo manje materijalnih sredstava. Naravno, imao sam punu podršku svoje porodice i moje sadašnje supruge i na tome im hvala. Kada sada razmišljam o tome, ne kajem se ni zbog čega, kao ni zbog takve odluke.
Uzor u poslu su bili svi oni od kojih sam učio. Svaki ljekar je po nečemu specifičan u svom radu i od svakog se može ponešto naučiti
Uspjeli ste da izgradite zavidnu karijeru i da postanete jedan od najmlađih hirurga. Recite nam nešto više o vašim daljim profesionalnim planovima?
Put kojim sam pošao, nije bio lak, ali je bio zanimljiv, pun izazova i mogućnosti. Ustanova u kojoj radim omogućila mi je da izgradim adekvatnu stručnu, naučnu i profesionalnu karijeru, obezbjeđujući uslove usavršavanja u inostranstvu, rad u naučnoistraživačkim projektima, kao i doktorske studije. Naravno, kada ljekar otpočne rad u istraživačkim projektima, studijama, to jednostavno ne može da se zaustavi. Prinuđeni ste da idete dalje, radite i učite više, i to vas veže. Moja bolnica ima ogromnih kapaciteta, ne samo vezanih za kliničku praksu, nego i mogućnosti za eksperimentalni rad i različite vrste istraživačkog rada. To su činjenice koje vam otvaraju nova vrata (naravno, ukoliko imate ideju) i daju mogućnost za novim izazovima. Suština je da svoju profesionalnu karijeru gradim, kako kroz kliničku praksu, tako i kroz akademski rad. Tako i planiram da nastavim u budućnosti.
Usavršavali ste se na brojnim kursevima i edukacijama širom Evrope, a posebno u oblasti minimalno invazivnog pristupa u hirurgiji karcinoma pankreasa. Koji je najteži hirurški zahvat koji ste izveli u toku svoje karijere?
Svaka hirurška intervencija može da bude teška i komplikovana. To svi hirurzi znaju. Jedna od bitnih razlika između otvorene i minimalno invazivne hirurgije je strpljenje. To je jedan od razloga zašto je minimalno invazivna hirurgija komplikovana. Što se pankreasa tiče, ne samo karcinoma, već i drugih bolesti pankreasa, smatram da su hirurške procedure na ovom organu jedne od najkomplikovanijih u digestivnoj hirurgiji. Razlog leži u neophodnosti pedantnog i strpljivog rada, bliskog odnosa sa vitalnim krvnim sudovima i drugim intraabdominalnim organima i posebnim mikrohirurškim tehnikama. Neću da pominjem dužine trajanja operacija i vrstu i ozbiljnost mogućih komplikacija.
Član ste brojnih domaćih i stranih udruženja među kojima je i Evropsko udruženje za kliničku ishranu i metabolizam. Možete li nam reći nešto više o pomenutom udruženju kao i o inovacijama u hirurgiji, kada su u pitanju poremećaji ishrane i metabolizma i njihovo liječenje?
ESPEN udruženje je oformljeno prije 40 godina, a danas okuplja više od 100.000 članova. Kongresi ovog udruženja su jedni od najvećih u Evropi, sa preko 3000 učesnika kongresa svake godine. Osnovni cilj rada udruženja je poboljšanje kliničkog rada, kvaliteta života bolesnika iz različitih oblasti medicine, bazična i klinička edukacija ljekara i zdravstvenih radnika, kao i bazična i klinička istraživanja. Zahvaljujući mom mentoru iz kliničke nutricije prim. dr
Marini Panišić, interesovanje za kliničku nutriciju i metabolizam javilo se prije nekih 10 godina. Gledajući kako se adekvatnim nutritivnim tretmanom, uz osvrt na fiziologiju, patofiziologiju i metabolizam uspješno mogu izliječiti i najkompleksniji slučajevi sindroma kratkog crijeva, instestinalnih fistula i drugih bolesti, bio sam fasciniran. To mi je bio osnovni podsticaj za učenje i interesovanje iz ove oblasti. Činjenica da se veoma mali broj ljekara u Evropi, ali i u svijetu bavi nutricijom i metabolizmom kod pacijenata oboljelih od bolesti pankreasa, dala mi je dodatni podstrek. Iz toga je proistekao veći broj studija i objavljenih naučnoistraživačkih radova od strane mog tima i mene. Sve to je uticalo na moj uspjeh u samom udruženju i danas sam član upravnog odbora ESPEN-a. Značaj udruženja, pored navedenog je što više puta godišnje objavljuje preporuke i vodiče za kliničku ishranu kod različitih bolesti i stanja u oficijelnom prestižnom časopisu udruženja „Clinical Nutrition“. Pored toga, unazad 15 godina, udruženje je formiralo „online“ i uživo edukativni program (Long Life Learning) koji ima za cilj edukaciju, trening i kurseve zdravstvenog kadra iz oblasti kliničke nutricije i metabolizma. Kao takav, jedinstven je u svijetu, a sama „online“ platforma i internet edukacija je potpuno besplatna. Poseban sektor ovog programa, ali i rad samog udruženja obuhvata nutriciju i metabolizam u hirurgiji, uz saradnju sa ERAS (Enchanced recovery after surgery) udruženjem i drugim „fast track“ programima u hirurgiji, sa ciljem adekvatnog liječenja hirurških bolesnika, sa boljim kvalitetom života nakon hirurgije. Koga zanima nešto više od ovoga, može pogledati na adresama:
https://www.espen.org/
https://lllnutrition.com/
https://erassociety.org/
S obzirom na obimnost i samu vrstu posla, jako
je teško i izazovno uskladiti sve obaveze, porodične i profesionalne
Koliko je teško uskladite profesionalne obaveze sa privatnim, s obzirom da imate troje djece?
S obzirom na obimnost i samu vrstu posla (dežurstva, neplaniran odlazak u bolnicu, itd.), jako je teško i izazovno uskladiti sve obaveze, porodične i profesionalne. U svakom slučaju, od izuzetne važnosti je podrška najbližih i dobra organizacija.
Da li postoji neka osoba koja Vam je na neki način bila uzor u poslu ili inspiracija?
Uzor u poslu su bili svi oni od kojih sam učio. Svaki ljekar je po nečemu specifičan u svom radu i od svakog se može ponešto naučiti. Čak i ako neko nenamjerno napravi grešku.
Poslije napornog radnog dana koji često traje i više od 12h da li uspijevate da izdvojite vrijeme za bavljenje fizičkom aktivnošću?
Kada god mogu, ali iskreno, teško. Slobodno vrijeme više volim da provedem sa porodicom. U svakom slučaju, volim aktivan odmor u kojem ima fizičke aktivnosti.
Kao neko ko jako voli da putuje, recite nam koja destinacija je na Vas ostavila najsnažniji utisak?
Volim da putujem. Ko ne voli? S obzirom da sam u poslednjih 14 godina putovao uglavnom poslovno, često nijesam imao dovoljno vremena da se bavim turističkim aktivnostima. Svaka zemlja ima svoje specifične čari. Interesantna mi je Španija, Njemačka, Holandija. Naime, najviše puta sam i bio u ovim zemljama.
Možda javnost nije dovoljno svjesna koliko je život hirurga pun izazova i odricanja. Možete li nam opisati jedan svoj dan?
Dovoljno je da vam kažem da nerijetko imam od 70-80 sati nedjeljno provedenih na poslu.
Postoji li neki neostvareni san koji biste željeli da realizujete?
Neke lijepe stvari koje su mi se desile u životu, nijesam ni očekivao. Najbitnije je zdravlje najbližih.
